Kalendar događanja

Predstava etnografski obrađuje nekoliko segmenata građanskog života između svjetskih ratova.  Identitet prostora afirmiramo građanskim elementima kulturne baštine Vinkovaca kao što su ; jezik, glazba, kostim, životne navike, društvene vrijednosti,vjerovanja. Pisac gradi svijet drame   kroz moralnu poruku o temeljnim društvenim odnosima kroz teme ljubavi, braka, suodnosa materijalnih i duhovnih načela. Svevremenske suodnose propitujemo suvremenim teatarskim jezikom kako bi priča svojom aktualnošću ostvarila davno piščevo htijenje i zaljubljenost u temeljne vrijednosti života u vinkovačkoj varoši.

„Vrzino kolo u kojem se sve događa,  je kolo u kojem svatko želi biti glavni, svatko vuče na svoju stranu i stvara se metež. Muško – ženska tema bit će interesantna dokle god bude muškaraca i žena, a osobito dokle god bude muškaraca koji kao mala djeca vole uzeti igračku s kojom se netko drugi igra. U predstavi se najviše bavimo emocijama i njih želimo prenijeti publici, kako bi  činila ono što želi, što voli i da stane iza sebe, bude ponosna. Ljepota Ivakićevog  „Vrzinog kola“ je i u tome što s jedne strane donosi pučku tradiciju, a to su ljubavni odnosi, ljubavni zapleti, ljepota govora, glazbe, a s druge strane dva su čina napisana kao vodvilj, po kazališnim normama koje su bile u tom trenutku aktualne i moderne. Ivakić spaja najbolje od velikog kazališta i tradicijskog pučkog teatra.“ riječ redatelja.

"Kako je počeo rat na mom otoku", film Vinka Brešana, nastao 1996. po scenariju Ive i Vinka Brešana, svojevrsna je prekretnica u hrvatskom filmu '90-ih – spojivši rat, odnosno njegov početak, kao temu sa žanrom komedije, "Otok" je uspio progovoriti o onome što smo tada proživljavali na humorističan način, prikupivši, dotad se činilo nevjerojatnih, 342 tisuće gledatelja. Redovi ispred kina i natpisi "Rasprodano" na blagajnama vjerojatna su posljedica činjenice da je ovaj film komunicirao i nasmijavao, analizirao i ironizirao, propustivši olakšavajući smijeh u nataloženu tamu. I pogled unatrag, više od 20 godina nakon kino-premijere, smješta ovaj rad među ponajbolja, najvitalnija ostvarenja naše kinematografije, zahvaljujući dinamično skrojenoj fabuli, živim, glumstvenim likovima s kojima se možemo poistovjetiti, dijalozima koji su nam se uspjeli upisati u kolektivnu memoriju, sugestivnoj tragikomičnoj atmosferi... A sada će "Otok" oživjeti i u kazalištu, u koprodukciji dvaju teatara - GDK "Gavella" i HNK u Šibeniku, kroz adaptaciju scenarija dramaturginje Željke Udovičić Pleština te u režiji Dražena Ferenčine. Jer ova u osnovi intimna priča, utkana u turbulentne društvene okolnosti jednog razdoblja koje nas je bez sumnje odredilo, ima nam – vjerujemo – što reći i danas, na pozornici.

"Kako je počeo rat na mom otoku", film Vinka Brešana, nastao 1996. po scenariju Ive i Vinka Brešana, svojevrsna je prekretnica u hrvatskom filmu '90-ih – spojivši rat, odnosno njegov početak, kao temu sa žanrom komedije, "Otok" je uspio progovoriti o onome što smo tada proživljavali na humorističan način, prikupivši, dotad se činilo nevjerojatnih, 342 tisuće gledatelja. Redovi ispred kina i natpisi "Rasprodano" na blagajnama vjerojatna su posljedica činjenice da je ovaj film komunicirao i nasmijavao, analizirao i ironizirao, propustivši olakšavajući smijeh u nataloženu tamu. I pogled unatrag, više od 20 godina nakon kino-premijere, smješta ovaj rad među ponajbolja, najvitalnija ostvarenja naše kinematografije, zahvaljujući dinamično skrojenoj fabuli, živim, glumstvenim likovima s kojima se možemo poistovjetiti, dijalozima koji su nam se uspjeli upisati u kolektivnu memoriju, sugestivnoj tragikomičnoj atmosferi... A sada će "Otok" oživjeti i u kazalištu, u koprodukciji dvaju teatara - GDK "Gavella" i HNK u Šibeniku, kroz adaptaciju scenarija dramaturginje Željke Udovičić Pleština te u režiji Dražena Ferenčine. Jer ova u osnovi intimna priča, utkana u turbulentne društvene okolnosti jednog razdoblja koje nas je bez sumnje odredilo, ima nam – vjerujemo – što reći i danas, na pozornici.

"Kako je počeo rat na mom otoku", film Vinka Brešana, nastao 1996. po scenariju Ive i Vinka Brešana, svojevrsna je prekretnica u hrvatskom filmu '90-ih – spojivši rat, odnosno njegov početak, kao temu sa žanrom komedije, "Otok" je uspio progovoriti o onome što smo tada proživljavali na humorističan način, prikupivši, dotad se činilo nevjerojatnih, 342 tisuće gledatelja. Redovi ispred kina i natpisi "Rasprodano" na blagajnama vjerojatna su posljedica činjenice da je ovaj film komunicirao i nasmijavao, analizirao i ironizirao, propustivši olakšavajući smijeh u nataloženu tamu. I pogled unatrag, više od 20 godina nakon kino-premijere, smješta ovaj rad među ponajbolja, najvitalnija ostvarenja naše kinematografije, zahvaljujući dinamično skrojenoj fabuli, živim, glumstvenim likovima s kojima se možemo poistovjetiti, dijalozima koji su nam se uspjeli upisati u kolektivnu memoriju, sugestivnoj tragikomičnoj atmosferi... A sada će "Otok" oživjeti i u kazalištu, u koprodukciji dvaju teatara - GDK "Gavella" i HNK u Šibeniku, kroz adaptaciju scenarija dramaturginje Željke Udovičić Pleština te u režiji Dražena Ferenčine. Jer ova u osnovi intimna priča, utkana u turbulentne društvene okolnosti jednog razdoblja koje nas je bez sumnje odredilo, ima nam – vjerujemo – što reći i danas, na pozornici.

Ljepotica iz Leenanea govori o pripovijedanju priče i važnosti pričanja priča i slušanja priča.

 Poput bilo koje uistinu dobre priče, priča o Mag Folan i njezinoj kćeri Maureen priča je koja utječe na slušatelja na nebrojene načine. Jedna će osoba stati na stranu majke, druga na stranu kćeri. Kako čujemo priču, ovisi o tome kako se sučeljava s našim osobnim pričama i do koje mjere možemo tolerirati vježbanje tih priča u našem unutarnjem oku, dok gledamo kako se druga priča odigrava na pozornici.

Priznajem, priča koja se odigrava, ili bolje urušava na pozornici, čudna je, ali s druge strane, takve su i mnoge naše osobne priče i istinite priče koje susrećemo svakog dana našeg života. 

Na površini, drama je o Maureen Folan, jednostavnoj i usamljenoj ženi u ranim četrdesetim godinama, i Mag, njezinoj manipulativnoj staroj majci, koja se stalno miješa u Maureenin život i odbija dopustiti kćeri da se zaljubi, čak i kada se pruži prilika u stvarnom obliku Rayjeva brata Patoa, koji bi htio Maureen za svoju ljepoticu. McDonagh prede priču vrlo oprezno i vrlo vješto s mnogim iznenađenjima i mnogim neočekivanim obratima i zaokretima te s mnogim nagradama pažljivom slušatelju. Kad vidimo kako Mag pali pozivnicu upućenu Maureen i presreće (i uništava) poštu namijenjenu njoj, mislimo kako točno znamo što se događa, tko je kriv, i kako srediti disfunkciju obitelji. Pogrešno, ili kako bi rekla naša djeca /unuci: „Da ne bi!“.

Što više vidimo i čujemo, shvaćamo kako disfunkcija te određene obitelji nije imala nimalo jednostavna. Tko je iz tog dueta majka-kći bacio prvi kamen? Imamo li posla s majkom-tiraninom koja kinji svoju kćer usidjelicu, ili zapravo imamo posla s majkom zaštitnicom koja spašava svoju psihotičnu kćer od sloma izazvanog obmanom? Kad Maureen definira svoj san kao biti bilo gdje samo ne to i bilo gdje samo ne ovdje, što je sadržaj tih snova? Snovi izgubljene mladosti i prilika ili snovi koji imaju noćnu moru čine ponešto pastoralnom po svojoj naravi? Zašto rana na Maginoj ruci neće zacijeliti? Zašto bi Maureen provodila toliko vremena kupujući kekse koja njezina majka ne voli, samo da bi je mučila? I, upravo kad pomisle da je nešto sveto u tom kućanstvu, zašto Mag prazni svoju noćnu posudu u kuhinjski sudoper? Tko je onaj munjeni u ovoj obitelji? Možda ćete do kraja drame imati neke odgovore.