„Ja sam davala solističke koncerte“, gordo i ogorčeno kaže Patricija, članica ženskog orkestra francuskog dramatičara Jean Anouilha. Patricija, Suzana, Ermelina, Pamela i Leone pod vodstvom šefice orkestra Gospođe Ortanz sviraju i zabavljaju publiku u restorana mondenog lječilišta na obali, u nekom nedoređenom vremenu i na nekoj neodređenoj lokaciji.
Ta lokacija podjednako bi mogla biti Fellinijev Rimini, opatijska rivijera ili terasa hotela Jadran. Naravno, takve terase dio su povijesti i kolektivne mitologije Mediterana, ali oduvijek su ujedno bile svojevrstan muzičarski limb, mjesto na kojem ufanja i nade nestaju uvučene u koloplet negiranja stvarnosti ili poricanja vlastitih ambicija. Ženski orkestar je djelo koje spada u “škripeće komade” Jean Anouilha, ciklus u kojem se ovaj veliki dramatičar koncentrirao na farsu kao način izričaja. Satirične komedije iz ovog perioda smještene su u svijetu "svakodnevnih ljudi" čije dvojbe i nadanja autor izvrgava okrutnom podsmijehu. Kroz takav klasični narativni tekst u predstavi se očitava i pomalo čehovljanska atmosfera učmalosti, čežnje, čekanja i nemogućnosti promjene (jer moje diplome ovdje ništa ne znače), spojena s farsičnim mediteranskim ugođajem ljetovališta. Jer, što je za klasično obrazovane i ambiciozne glazbenice svirka na pozornici hotelske terase nego neka vrsta poraza; ukleto mjesta s kojeg se očajnički želi pobjeći i s kojeg je gotovo nemoguće pobjeći, barem do sljedeće kratke pauze za osvježenje i odmor. Ipak, kako predstava odmiče ansambl izlazi iz okvira drame stvarajući i vlastitu priču, a u tom autorskom tekstu mitska kratka pauza možda zaista može značiti slobodu i izlaz.
Mirna Rustemović
